Trčanje sam otkrila relativno nedavno s obzirom da noge imam već više od 30 godina. One su mi uglavnom služile za plesanje, planinarenje, pješačenje po prirodi, pedaliranje a onda su jednog sasvim običnog dana odlučile potrčati. ♡ Gotovo same od sebe. Mene je bilo čak pomalo i sram ali nisam im ništa mogla. One su tako odlučile i jednostavno me ponijele niz stepenište prema nasipu. Nisu birale niti dan u tjednu jer uopće nije bio ponedjeljak kako je red da se počinje. Nisu obule niti tenisice jer ih nisu pronašle u ormariću. Kako i bi kad mi je to bila nepotrebna vrsta obuće. Do tada. Do tog jutra oko 6 ujutro. Tih prvih ponosnih nekoliko metara. Sva oduševljena svojom novom sposobnošću još zadihana, pohvalila sam se: "Trčala sam sve do 1. mosta. " "Odlično za prvi put, rekao mi je moj dragi. "Do tamo i nazad to je nekih 800 m." izračunao je. "Ma, ne... ja sam samo trčala DO mosta, a nazad sam hodala." I tako... tako je počelo. Moj novi projekt: Trčanje. ♡
Za sve one koji su već prekrižili i samo čitanje o toj temi mogu reći samo: potpuno vas razumijem. Niti ja donedavno nisam trčanje smatrala ničim posebnim. Trčanje nije nešto što me privlačilo. Od djetinjstva sam više bila umjetnički nego sportski tip. Voljela sam samo plivanje i bicikl. Dobro i ronjenje i planinarenje i ples. Potrčala sam nekoliko puta jer sam morala: u školi, u igri s braćom, u strahu. Ali da bih samovoljno ustala rano i trčala zbog samog trčanja to nije dolazilo u obzir. Totalna ludost. Besmisao.
To prvo vrijeme nisam bila sasvim sigurna što radim u cipelama i u običnoj robizapokući na nasipu u osvit zore. Ni psa nemam pa tako ni izgovora. Djeca koja će se uskoro probuditi ograničavali su mi vrijeme. (Tata Igor i ja izmjenjivali smo se da djeca nikad nisu sama jer su još mali.) Tako sam sama sebi bila pomalo smiješna. Više je izgledalo da sam pobjegla od kuće nego da počinjem trčati. Nisam mogla uhvatiti ni ritam. Trebalo mi je neko vrijeme da se opustim. Da prepustim misli horizontu. Da me ponesu valići Petrinjčice u zen.
Uskoro sam kupila tenisice, pa tajice i majcu za trčanje. Instalirala Map my run na smartphoneu i neku glazbu i voila! U Decathlonu sam pronašla i Kalenji nosač za pametni telefon. Nekad zorom a ponekad u suton. Kako sam počela s trčanjem tek u kolovozu vrijeme je bilo sve lošije, blata sve više, dana sve manje. Nisam odustajala. Kad ne bih uspjela otrčati ujutro trčala sam navečer. Po noći. I za lagane kišice i pod snijegom. Sustižući svoje duple sjene po novoobnovljenim petrinjskim zgradama. Birajući osvijetljene staze. Ponekad bih se susrela tek s pokojim tinejdžerom što u plastičnoj vrećici skriva neku bocu. Ili pretekla zaljubljeni par. Ponekad bih bila jedini "duh" u gradu koji već spava ili zapravo gleda TV, jer im prozori bacaju plavičaste tonove na pločnik. Ponekad bih promijenila smjer zbog psa. Ponekad samo u društvu zvijezda i sjena pod magičnim sjajem mjesečevih mijena. U mističnim naletima magle i razvučenih oblaka. Ponekad me sumnjičavo pratio policijski auto na dežurstvu u kasnijim satima. Ponekad sam htjela tek malo protegnuti noge, a onda bi aplikacija zabilježila rekord od 3 km! 
